Arhiv tekstova

Ovih dana smo više u tjeskobi nego u miru. Tišti nas više zabrinutost nego spokoj. U mnogim datostima smo posve nemoćni. Stvari se događaju mimo nas i mimo naše moći. Čovjeka koji sve ovo proživljava, a ne može razumjeti, hvata malodušje. Međutim, malodušje nije značajka za kršćanina. 

ČOVJEK NADE: Kršćanin je čovjek nade. Povijest se ipak ne ponavlja, makar je učiteljica života. Ponavljaju se poruke, a ponavlja se i tragična činjenica da se uvijek uči »na vlastitim pogreškama«. U takvim situacijama Crkva upućuje riječ ohrabrenja i nade. U toj povijesti koju čine, ljudi ipak nisu njeni gospodari. Jedini gospodar povijesti je Bog. Htjeli ili ne htjeli njega priznati, bit će u krajnosti onako kako je u providnosti predvidio Bog. Stoga za čovjeka vjere uvijek je spasonosno prepustiti sve u Božju volju. Jasno, učiniti sve što je u njegovoj moći i onda reći s Isusom u Getsemaniju »Oče, ne moja, nego Tvoja volja neka bude«. Najnovija enciklika Benedikta XVI. nosi naslov »Spe salvi« tj. »U nadi smo spašeni«. Spas je i ovaj čas tjeskobe i nemira u nadi. Među ostalim, Papa citira iza poslanice Rimljanima u naslovu i poslanicu Efežanima, gdje stoji da su, prije svoga susreta s Kristom, bili »bez nade... i neznabošci na svijetu«. Samo se od sebe, nadalje, nameće pitanje - u čemu se sastoji ta nada koja je, kao nada, »otkupljenje«? Odgovor na to pitanje, zapravo, daje nam maločas citiran ulomak iz Poslanice Efežanima: Efežani, prije susreta s Kristom bili su bez nade, jer su bili »neznabošci u svijetu«. Prispjeti spoznanju Boga – pravoga Boga – eto to znači primiti nadu. Za nas koji smo se suživjeli s kršćanskim shvaćanjem Boga i na njega se potpuno navikli, to posjedovanje nade, koja proizlazi iz stvarnoga susreta s tim Bogom, postalo je gotovo nešto nezamjetno. 

IMATI NADU: Primjer jedne svetice našega doba može nam donekle pomoći da shvatimo što znači prvi put i stvarno sresti tog Boga. Riječ je o Jozefini Bakhiti iz Afrike, koju je svetom proglasio papa Ivan Pavao II. Rođena je oko 1869., ni ona sama nije znala točan datum, u Darfuru, u Sudanu. Kada je imala devet godina, oteli su je trgovci robljem, pretukli je do krvi i pet puta prodavali na sudanskom tržištu. Naposljetku je bila sluškinja kod majke i žene nekog generala i ondje je svakog dana bila bičevana do krvi; od posljedica toga bičevanja do kraja su joj života na tijelu ostali tragovi 144 ožiljka. Na kraju, 1882. godine, kupio ju je neki talijanski trgovac za talijanskog konzula Callista Legnanija, koji se, zbog prodora mahdista, vratio u Italiju. Tu je, nakon tako strašnih »gospodara« u čijem je vlasništvu do tada bila, Bakhita upoznala potpuno drukčijeg »gospodara« – »parona« u venecijanskom narječju, koji je sada naučila – Boga živoga, Boga Isusa Krsta. Sve do tada poznavala je samo gospodare koji su je prezirali i zlostavljali ili, u najboljem slučaju, smatrali je korisnom sluškinjom. Sada je, međutim, doznala da postoji »paron« koji je iznad svih gospodara, Gospodin veći od svih gospodara, i da je taj Gospodin dobar, sama dobrota. Doznala je da je taj Gospodin poznavao i nju, i nju je stvorio. Štoviše On je ljubi. I ona je bila ljubljena, i to ni manje ni više nego od najvišeg »Parona«, kojemu svi ostali gospodari mogu biti tek bijedne sluge. Ona je bila upoznata i ljubljena i iščekivana. Još i više, i sam je taj Gospodin osobno proživio mučenja i čeka je »zdesna Ocu«. Sada ona ima »nadu« – i to ne tek slabašnu nadu da će pronaći manje okrutne gospodare, već veliku nadu: konačno sam ljubljena i što god da se dogodilo – ta me Ljubav čeka. I tako je moj život dobar. Po spoznaji te nade ona je bila »otkupljena«, nije se više osjećala ropkinjom, već slobodnom kćeri Božjom. Shvatila je ono što je Pavao mislio pod tim kada je Efežane podsjećao da su prije bili bez nade i neznabošci u svijetu - bili su bez nade zato što su bili bez Boga. Tako, kada je trebala biti vraćena u Sudan, Bakhita to odbija; nije bila spremna ponovno se rastati od svog »Parona«. Dana 9. siječnja 1890. krštena je i krizmana i primila prvu svetu pričest iz ruku venecijanskog patrijarha. Nekoliko godina kasnije, 8. prosinca 1896., u Veroni je položila redovničke zavjete u Zajednici sestara kanosijanki i od tada – uz poslove koje je obavljala u sakristiji i na samostanskoj vratarnici – putovala je Italijom i na tim svojim putovanjima nastojala prije svega promicati misije: osjećala je da slobodu koju je stekla u susretu s Bogom Isusa Krista mora dalje pronositi, da je mora i drugima darivati, što je moguće većem broju ljudi. Tu nadu, koja se u njoj rodila i »otkupila« je, ona nije mogla zadržati za sebe, ta je nada morala doprijeti do mnogih, do svih ljudi.

Što nam je, dakle, činiti u vremenu kada smo tjeskobni i nesigurni? Kršćani imaju nezamjenjivu ulogu u takvim okolnostima. Ponajprije treba uistinu zaživjeti spoznaja nade kojom smo oslobođeni »neznabožačkog« ponašanja. Kršćanin se ni u jednoj okolnosti života ne može ponašati kao da Boga nema. U tom času izdao bi kršćanstvo. Njegovo ponašanje u ovakvim datostima je zapravo »pobožanstvenjeno«. On stavlja sebe i sve u Božje ruke. S druge strane je Božanski mirotvorac, jer ima utemeljenu sigurnost tko je onaj tko uistinu može, hoće i daruje mir: Bog. Konačno, taj mir koji Bog daruje nadilazi svako ljudsko očekivanje, jer pomiruje čovjeka s njim samim, pomiruje ga s drugima i povezuje ga s Bogom. Stoga su kršćani i Istoka i Zapada pozvani na istu nadu kojom su spašeni. U Božansku nadu. Ako je ne očituju, ne navješćuju i ne svjedoče, oni su tek onda jedan novi oblak na tmurnom nebu povijesti, a trebaju biti trajna zraka svjetla. Odgovor je, dakle, bit svjetlo na povijesnom nebu beznađa.                                    g